I čitao sam priče Vladana Desnice. Podsećao sam se… Kakav jezik! Kakva poređenja! Kakav osećaj opažanja! Kakve slike! Kakva prodornost! Kakav bol! I samim tim: kakav lek! Jer ako ne umemo da opišemo bol, šta nas i kako boli, možemo li da očekujemo da koristimo pravi lek, da budemo izlečeni? Književnost i tome služi.

Goran Petrović

Dobitnik Nagrade Vladan Desnica za roman Ikonostas

 

Vladan Desnica:
Pripovetka PRAVDA (Scena s ulice)

Jednog nedjeljnog popodneva, prije više godina, vraćajući se s daleke šetnje u grad, naiđem putem na odvratan prizor: nasred ceste čovjek nemilosrdno bije ženu. Lice mu je imalo razjaren, upravo živinski izraz. Pograbio nesretnicu za kosu pa je vuklja amo tamo po cesti dok nije pala ničice; a onda stao da udara bez poštede, po očima, po ustima, ne pazeći kud pogađa… U meni se sve preokrenu. Htjedoh da srnem na nj. Potekao iz čistog milosrđa moj bi nasrtaj bio tim žešći što je milosrđe bilo veće; a milosrđe je bilo toliko, da bih zasigurno i ja bio navalio bjesomučno i udarao bez poštede, po ustima, po očima, ne pazeći kud pogađam. I, vjerovatno, lice bi mi bilo poprimilo razjaren, upravo živinski izraz; po njemu zaista niko ne bi bio mogao da spozna plemenitost moje pobude.

Nego, pomisao na nebrojene prilike kad sam se prenaglio i zaletio kanu kap dvojbe na moju raspaljenost i smjesta zakoči moju spremnost na čovjekoljubačku intervenciju. Možda je u tom pravcu djelovalo i prisustvo još jednog posmatrača, oniska sredovječna čovuljka punih obraza i svijetle žućkaste dlake koji je spokojno gledao smijuljeći se neodređeno. Sjećam se, njegova komodna ravnodušnost u prvi mah izazvala je u meni gnušanje. Ali odmah zatim učinio sam isto što i on: turio ruke u džepove i stao da posmatram. Primjer, kao što je poznato, djeluje neodoljivo. U većini slučajeva (budimo iskreni!) drugoga smatramo glupljim od nas. No taj grijeh odmah otkupljujemo time što, na djelu, obično slijedimo njegov primjer. – Ja se, dakle, obuzdam i primirim. A čim se primirih, u meni progovori ona dobro poznata »druga polovica«, ona koja rasuđuje i sumnja.

Odavna sam duboko osvjedočen da je glavni uslov za pravednost – fantazija. Da bismo bili pravedni suci, potrebno je da poznamo pozadinu, pobude i uzroke, odnose i zavisnosti stvari o 16 kojoj sudimo. Ne povoditi se za prvom impresijom, za vanjskim pomolom stvari; ispitati skrivene uzroke, nužne uslovljenosti, dugi lanac krivica i protukrivica; uvući se u kožu bića o kojima sudimo, potražiti kraj zamršenog klupka — to nam je dužnost prije nego izrečemo riječ osude. Pomislim: ko zna kakve je sve krivice, kakva zla nanijela ova žena čovjeku? Ko zna što je sve on za nju učinio, žrtvovao; koliko je i koliko trpio i praštao i mučao? Ko zna do kakve je bestidnosti, do kakvog cinizma ona došla u svome srozavanju? Možda je to i neka majka-zvijer, možda je napustila dijete koje se guši u krupu da bi otišla na sastanak s jaranom. I nije li, u takvom slučaju, ona kriva i zato što je dovela muža do ovog ružnog ispada, u ovo stanje poživinčenja? Nije li tada njegov ispad,ma koliko ružan, ipak na koncu konca ljudski razumljiv? I ne bi li on — ako tako stvar stoji — osjetio kao krajnju nepravdu naše uplita-nje u korist žene, naše zalaganje za nju? — Da, dobro je što nisam intervenirao.

No dok sam ja tako umovao a buboci i dalje pljuštali, naiđe i treći prolaznik: stasit mlad čovjek duge vitičaste kose, u plavom džemperu i s teniskim reketom pod pazuhom. Jednim mahom uoči situaciju; osinu prezirnim pogledom nas dva pasivna posmatrača, pa bez suvišnog ispitivanja srnu na čovjeka — uprav onako kako što maloprije htjedoh ja – i poče ga mlatiti žustro i bez promišljanja, ne pazeći kud pogađa… Iznenađen, muž pusti s oka ženu i stade se braniti od napadača. Žena je međutim izmigoljila, pridigla se na koljena, ustala: živnula brže nego što bi se moglo očekivati, poslije onih bubotaka. Stala otresati prašinu s lakata i koljena, popravljati raskuštranu kosu. (Zbog te brige za frizuru, odmah mi se pričinila manje žrtvom.) Zatim neopazice nekud nestade.

Uto se na suprotnoj strani ceste pojavi vremešan čovjek vodeći za ruku dijete. Izveo sinčića u šetnju; brine se oko njega upravo djedovskim strpljenjem; pokazuje mu nešto prstom u krošnji jablana u drvoredu, valjda neku pticu ili gnijezdo. Ugledavši tuču, zastade iznenađen. Ali se ubrzo snađe: vidje gdje čovjek — mlad, izdikao mamlaz — nemilice bije svog sabrata, i to starijeg od sebe, bije ga nemilice i očito nepravedno (jer slabijem instinktivno pridajemo ulogu pravednika); vidje i dva sebična, nedostojna stvora koji to ravnodušno promatraju, — i njegova odluka bi odmah gotova: trgnu se, skloni dijete u kraj, pa nasrnu na napadača (jer jačega instinktivno istovjetujemo s napadačem) i stade ga udarati što je bolje mogao.

Gledajući tu novu komplikaciju, pomišljao sam: da se maločas nisam suspregnuo, sad bih ja bio taj po kome pljušte udarci, i sad bih ogorčeno i s mnogo uvjerenja uzvraćao te udarce onome koji je intervenirao iz potpuno jednakih pobuda kao i ja, i koji je, prema tome, ustvari moj jednomišljenik i suborac.

Sve iz milosrđa i u ime čovjekoljublja, eto se tri ljudska stvora dozlaboga mlate za nečiju korist i za nečiju pravicu. A malo podalje, dva nedostojna egoista, ni da prstom maknu za svoga bližnjeg. Dva egoiste, tri napadača, četiri isprebijana. Medu samih pet-šest ljudi, našlo se, eto, grešnika svake vrste: krivaca zbog učestva u tuči, i krivaca zbog komodnog neučestva; krivaca zbog uplitanja u tuđe i nepoznate poslove, krivaca zbog neuplita-nja; nečovječnih mlakonja i rabijatnih čovjekoljubaca; krivaca zbog samovlasnog uspostavljanja pravde, i krivaca zbog sprečavanja da pravda, makar i samovlasno, bude uspostavljena! — Kad sam pristupio, s prezirom sam pogledao čovuljka punanih obraza, da bih odmah zatim učinio isto što i on. Svakoga od učesnika u datom sam momentu opravdavao i natezao za nj, da bih ga čas kasnije osudio povlađujući onome koji je nadošao da ga napadne. A odmah zatim i ovome zaželio poraz i novog napadača. Stvar se odvijala i uplitanja su upadala tačno onako kako sam želio — taman kao da ja nevidljivo njima ravnam. I sad, poslije svega toga, opet nisam načisto ko je u pravu i kakav ishod ustvari želim! To jest, znao sam: želio sam svakom napadaču poraz a svakom napadnutom pobjedu, slabijemu uspjeh a jačemu neuspjeh; želio sam da se slabiji prometne u jačega a jači u slabijega, napadač u napadnutog a napadnuti u napadača. Ali teškoća je bila u tome što su svi učesnici prolazili uzastopce kroz ulogu jačega pa slabijega, napadača pa napadnutog, pravednika i krivca. Pa ko da se sad tu snađe, ko da podijeli pravdu? Zar je krivica istovjetna sa snagom? Zar pravednost leži u slabosti? Zar naslov pravednika treba platiti porazom?U dnu drvoreda, još sasvim daleko, pomoli se tamna silueta policajca. I sama pojava službene pravde neobično je naglo djelovala. Borbenost naprečac popusti i tuča prestade. Starčić se sjeti svog djeteta i pohrli k njemu. Muž je izravnavao ugnječeni šešir, a mladić pritiskao rupčić na masnicu pod okom otresajući vitičastom kosom. Višak nakupljene energije bio je utrošen i rasplinjavao se u mlakom nedjeljnom popodnevu.

Pravdi je bilo udovoljeno.

Vladan Desnica u izdanju Narodne biblioteke Srbije.