Jesen dijalektike objavljena je 1987. godine kao druga po redu objavljena knjiga filozofa Zorana Đinđića. Prva je bila studija Subjektivnost i nasilje, ali je Jesen dijalektike, prva po nastanku, pisana skoro deceniju pre svog beogradskog izdanja, i to ne na jeziku na kojem će potom biti objavljena. Ona predstavlja prerađenu i prevedenu disertaciju koju je Đinđić odbranio 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Konstancu, u Nemačkoj. Mentor mu je bio profesor Albreht Velmer, mlađi saradnik Jirgena Habermasa.
Đinđićev odlazak u Nemačku imao je i intelektualne i političke motive.
Nakon studija filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Đinđić nastavlja studije, pre svega marksističke filozofije. On pokušava da prva svoja filozofska gledišta uspostavi u isti mah i unutar marksizma i na određenoj distanci od njega, kroz kritičko preispitivanje marksizma kao teorije društva i kao istorijske prakse. Takvo ispitivanje je već započeto u široj filozofskoj zajednici tzv. praksisovaca, ali ono za Đinđića, po svemu sudeći nije bilo dovoljno kritičko. Praksisovski marksizam iz sedamdesetih godina, i u Zagrebu, i u Beogradu, i na susretima Korčulanske letnje škole, još je ostajao veran antiliberalnoj ideologiji partijskog socijalizma, uprkos sve jačem sukobu sa političkim vrhom ondašnje komunističke partije.
U takvim uslovima, Đinđić – koji će i svojim profesorima kasnije prebaciti da su čitave generacije držali u „duhovnom marksističkom getu” – svoja dalja filozofska interesovanja mogao je da razvija unekoliko po strani od atmosfere u kojoj je sazrevao, a naročito po strani od političkog stanja u državi sve jače oslonjenoj na mehanizme represije.
Pitanje koje će od imlicitnog u disertaciji prerasti u osnovno i iz kojeg će se širiti krug novih pitanja nije više samo na koji način Marks filozofski utemeljuje ili nedovoljno utemeljuje svoju teoriju društvene revolucije, već kako s tim utemeljenjem, odnosno odsustvom utemeljenja, stoji ova teorija u istorijskim okvirima.
Autor ističe da njegova namera nije ni „popravljanje” Marksa, niti vrsta pozitivne ili negativne „revizije” marksizma, niti traganje za „izvornim” ili „bolje utemeljenim” Marksom. Nasuprot tolikim pokušajima ove vrste, od domaće praksis filozofije do frankfurtske škole (struje koje autor izvrsno poznaje i koje su mu bile bliske po početnoj inspiraciji, u okruženjima u kojima je filozofski stasavao), rez ili distanca prema Marksovom poduhvatu je nesumnjiv i omogućen, pored ostalog, i novim filozofskim uvidima, najviše u svetlu fenomenologije E. Huserla.
Svakako, Đinđićeva kritika Marksa nije ni prva ni jedina u okvirima preispitivanja marksizma kao teorije i prakse. Novina fenomenološkog pristupa Z. Đinđića leži u tome što se njegova kritika, kroz analizu Marksovih ključnih radova, uspostavlja kao strogo filozofska. Tek nakon toga se mogu Marks i marksizam kritikovati kao politička praksa jedne istorije.
Na horizontu ovakve kritike Marksove revolucionarne projekcije ocrtavaju se i moguća pitanja, a ne samo zaključci, koje Jesen dijalektike nagoveštava, iako ne tematizuje do kraja. Prerađujući disertaciju za knjigu Đinđić će je proširiti novim materijalima, a na pojedinim mestima minuciozno sprovedenim analizama dovesti do misaone kristalizacije koja ovo delo, zajedno sa Subjektivnošću i nasiljem, čini jednim od vrhunaca domaće filozofske literature druge polovine prošlog stoleća.
